Приказивање постова са ознаком КАРАЏИЋ МЛАДИЋ РАТ И ПОСЛИЈЕДИЦЕ. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком КАРАЏИЋ МЛАДИЋ РАТ И ПОСЛИЈЕДИЦЕ. Прикажи све постове

недеља, 29. јул 2012.

Трагична прича о дечаку Слободану: Убиство уз шоту

Прича о дечаку Слободану Стојановићу из Доње Каменице код Зворника леди крв у жилама, мада је универзална прича о огромној љубави људи и животиња, али и о трагедији коју сваки рат доноси.

Не зна се тачно шта је било стравичније у тој причи старој тачно 20 година. Да ли то што нико досад није одговарао за злочин или то што је једно људско биће страдало само зато што је покушало да из ратног вихора спасе свог кућног љубимца.



Центар за истраживање злочина над српским народом својевремено је покренуо акцију да трагична Слободанова судбина буде овековечена. Љубиша Ристић из ове организације са седиштем у Београду каже да је пре четири године завршена скулптура “Дечак и пас”.

- Чак су безбеђена и средства, али са пројектом се стало зато што су се муслимани побунили да овај споменик буде постављен код села Дрињача, на тромеђи пута ка Србији, Сребреници и Сарајеву. То нас чуди јер је вајар Миодраг Живковић учинио све да тај споменик не вређа ничија осећања – каже Ристић.


Подршка генерала Младића

Неколико стотина километара даље, у Босни, уз магистрални пут од Зворника ка Милићима, тик уз Дрину, живи 61-годишњи Илија Стојановић, дечаков отац.

- Ово је село Ђевање и ја сам ту захваљујући Сави Ерићу, директору Зворник путева. Хвала му до неба што ме није заборавио и што ми је дао ову кућу да у њој живим – вели човек коме се у очима све види.

Ми смо му прва новинарска екипа после четири године. Колеге које су ту биле 2008. вратиле су се са сузама у очима, необављена посла.

- Тада ми је и супруга била жива. Када је сниматељ укључио камеру, а моја Десанка почела да се присећа, само је пала. Ево ту, у овој соби. Пола године је трајала агонија доктора по Београду да је спасу, али био је то јак мождани удар… – сузи око овом човеку, али жели све да исприча.

Са зида скида урамљену фотографију сина Слободана. Грли ту слику као да је жива и враћа се у прошлост, у јун 1992.

- Живели смо у Доњој Каменици. Миран и питом живот са комшијама муслиманима. Онда је кренуло… Због напада муслимана цело наше село се повукло у Дрињачу. Жена и ја смо спаковали само најосновније и 26. јуна 1992. кренули са кћерком Слађаном и сином Слободаном. Чувајући нам леђа, три човека су погинула. Када смо тамо стигли, мој Слоба, који је тада ишао у пети разред основне школе, сетио се да није одвезао пса: “Тата, оставили смо Лукса на ланцу.” Много је волео то куче, а и оно га је обожавало, гинуло за њега. Питао ме је да ли може да се врати да га доведе. Заклео сам га у нас и сестру да не покушава јер је превише опасно. Сећам се да је тог 27. јуна био неки светац и ја сам га заклео да не иде речима: “Три наша човека су погинула, видео си колико је опасно.” Обећао ми је да неће ићи и не могу да прежалим што сам му поверовао – прича у једном даху Илија.

Његов син је кренуо рано ујутро. Није још почело да свиће. Те ноћи није ни спавао, а родитељи су слушали његове тужне јецаје. Када их је на крају ипак ухватио сан, он се искрао и пошао по свог Лукса. Никада се није вратио.

- Ни сам не знам где сам га све тражио и кога сам све преклињао да ми се дете врати живо. Када је генерал Ратко Младић чуо за нашу трагедију, одмах је послао новинаре ББЦ да нас интервјуишу и да се та прича чује по целом свету како му се нешто не би догодило. Стално се интересовао како смо, чинио све да нам олакша муку – сећа се Илија.

Ни истине, ни правде

Слободана су пронашли годину дана касније, у Новом Селу, код каменолома. Био је покривен неким радничким мантилом, а око њега су била поређана и тела пет бораца Војске РС из Каракаја.


- Генерал Младић ми је први саопштио да је мој син пронађен мртав. Казао ми је да је један дечак из Милића лутао тим шумама тражећи свог несталог оца и да је набасао на ова тела. Брзо су ме позвали у Ватрогасни дом у Зворнику. Као јуче да је било, сећам се био је 16. јун 1993. када сам поново угледао свог анђела. Ту је већ био и патолог Зоран Станковић. Он ми је рекао да мисли да ми је син око месец и по дана био у животу, а да су га после зверски убили – прича овај несрећни човек.

Очи заковане за наше док прича како му је дете страдало.

- Стомак му је био расечен у облику православног крста, а срце извађено. Ногице су му биле одсечене, а по глави су се виделе бројне расекотине од ножа. Патолог је пронашао и рану од метка на његовој глави. Казао нам је да је пуцано из непосредне близине и да је метак прошао кроз леву чеону кост и изашао кроз десну.
Илија Стојановић је већ тих ратних година чуо да је убиство изведено у ужасном ритуалу, уз тактове албанске песме шота.
- Неколико људи ми је рекло да је то направила Албанка Елфета Весели, која је ратовала у формацијама Насера Орића. Вероватно је на овај начин желела да се докаже пред својом муслиманском браћом јер је раније била удата за Србина. Кажу да је тај ритуал трајао целе ноћи и да је прво са њега свукла сву одећу, а онда узела нож…

Не може даље да прича Илија. Сећања су превиша болна. Са трема куће у којој живи Дрина се види као на длану. Тече мутна вода и носи сломљене гране. Илијина душа нема где да иде, враћа се на столицу и наставља потресну исповест.
- Знам да никада нећу доћи до истине и правде. Три сата сам 2007. давао изјаву у Тужилаштву БиХ, али и они су ми рекли да без сведока тешко да било шта могу да ураде. Рекао сам им да пронађу ту жену која је пре рата живела у Власеници и Сребреници, а после отишла код брата у Швајцарску, а затим и у Француску где се наводно удала. Неки су ми после испричали да се вратила, да живи у Тузли. Али, све су то приче. Не знам због чега је држава одмах није пронашла и питала да ли је убила мог сина. Највише ме боли што су сви заборавили мог Слободана – каже на крају Илија Стојановић…

Иживљавање и после смрти

Патолог Зоран Станковић се и даље одлично сећа обдукције малог Илије Стојановића.

- Пронашли смо га у једној јами, са телима још неколико убијених Срба. Тело је било у поодмаклој фази распадања. У горњој вилици избијено му је свих шест предњих зуба. Отвор чмара био је знатно проширен, пролазан – како смо констатовали – “за три прста”. Имао је више секотина у пределу главе и трбуха. Неке од њих су нанете, највероватније, после смрти. Поврх свега, стомак му је био распорен у облику крста. Ако се не варам – било му је одсечено десно уво и на крају испаљен метак у слепоочницу из непосредне близине. Монструозно, свирепо убиство – каже др Станковић.

Лекција из историје

- Ако мене питате, ја бих највише волео да тај споменик буде постављен на шеталишту у Зворнику. Нека мог Слободана виде млади људи и тако сазнају нешто из историје. Наводно и градска власт подржава ту идеју – вели Илија Стојановић.


Елфета Весели (1960, Урошевац, ФНРЈ) је Албанка која се борила у јединицама Насера Орића у околини Сребренице. Елфета Весели је до почетка рата живјела са оцем по занимању шумаром Рахманом Весели у Доњој Каменици (Република Српска) у околини Власенице и Сребренице. Након рата одлази у Швајцарску код свог брата Мухамеда Веселија, гдје се и данас налази.

У медијима и изворима Документационог центра за истраживање ратних злочина Републике Српске је помињана као одговорна за мучење и убиство дјечака Слободана Стојановића у Доњој Каменици.


29. 07. 2012. Ђ. Баровић – Вести | фото: Н. Јојић

петак, 29. јун 2012.

У Белорусију пребегао мајор француске војно-обавештајне службе, поседује доказе да Младић није знао за Сребреницу.

Јуче, 28. јуна у Минску, Министарство унутрашњих послова, одељење за странце Белорусије одобрило је политички азил ТД, мајору француске војно-обавештајне службе ДРМ.

Одмах је у јавност саопштено да је са собом донео доказе о догадјајима у Сребреници ио томе да је масакр невиних људи организован од стране ЦИА, МИ6 и француске ДРМ, а преко паравојних формација које су биле директно под њиховом контролом, а Војска Републике Српске и Ратко Младић над њима није имао никакву контролу, нити било ко из Главног Штаба ВРС. 


У јединици су били професионални плаћеници, који су регрутовани од стране ових служби. Предочио је и комплетне спискове људи из те јединице, зване "Шкорпиони", као и писане наредбе, које су даване команданту ове јединице. Мајор ТД је спреман да сведочи на судјењу Ратку Младићу и осталима оптуженим за злочин у Сребреници и докаже да су припадници те јединице, која је била под њиховом контролом, ЦИА и МИ6 убили више од 4500 људи, а по њиховом наредјењу и инструкцијама. Постојао је план, ако ВРС покуша да спречи овај масакр, да се изврши атентат на самог генерала Младића, чак се и наводи име особе, која је била у непосредном окружењу Младићевом и која је то требала урадити.
Каже да остали погинули, до цифре од 6000 људи јесу они који су пробали под борбом да се пробију до Муслиманске територије и они јесу страдали у сукобима са јединицама ВРС. Насер Орић и сви команданти Армије БИХ у том делу источне Босне су били под сталном контролом ових обавештајних служби. Поседује документа, око 70 Орићевих извештаја достављених оперативцима ДРМ и узвратних наредјења и упутстава. Холандски батаљон који је био стациониран у Сребреници, унапред је упозорен да ништа не предузима, што су они и урадили.
По тврдњи мајора ТД који је у оно време био поручник и део групе у ДРМ (француска војно-обавештајна служба) задужене за Босну, овакав његов поступак нема за циљ да заштити генерала Младића нити било кога из ВРС, већ да мајкама, сестрама и породицама у Сребреници каже истину о томе, ко је и зашто побио њихове најмилије и да није могао даље да живи са тим теретом на себи.



balkanoid.blogspot.


субота, 19. мај 2012.

Federacija mora da plati odštetu od 240.000 evra

Banjaluka 19. 05. 2012
Press RS
STIŽE CEH ZA OTETE VOJNE STANOVE - TRI nove PRESUDE EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA u korist oŠteĆenih
Federacija će morati da plati 240.000 evra odštete vlasnicima tri oteta vojna stana koji nisu ostvarili pravo na povraćaj imovine! Ova presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu pruža nadu hiljadama oficira i zaposlenih u nekadašnjoj JNA da će dobiti nadoknadu za imovinu u kojoj se nezakonito i bez plaćenog feninga baškare oni koji su ih proterali i okupirali njihove stanove.
NEZAKONITO ODUZETO VIŠE OD HILJADU VOJNIH STANO­VA... Sarajevo

Ljeposava Mago, Jovan Radović i Vaso Krstevski, kojima će Federacija morati da nadoknadi otetu vojnu imovinu, uverili su se da je pravda spora, ali i dostižna. Njihovo zadovoljstvo, verovatno, nije potpuno jer je iz presude jasno da Vlada Federacije nije dužna da im obezbedi povraćaj stanova, što potvrđuje da ni strazburska pravda nije savršena i svemoguća. Iz te presude je, međutim, sasvim očigledno da federalna vlast ne može doveka da zabija glavu u pesak i ignoriše otimačinu imovine bivših pripadnika JNA i pokazuje da je došlo vreme da se plati ceh za legalizaciju pljačke vojnih stanova. Jer kvadrat otetog stana više nije džabe, već 1.000 evra!
Ta cena nedvosmisleno proizilazi iz presuda Evropskog suda, koje su rešene u korist Ljeposave Mago, Jovana Radovića i Vasa Krstevskog. Pravnici tvrde da bi strazburska „tarifa" mogla da bude fiksna i da ne bi smela da se menja ni u postupcima pred federalnim i bh. sudovima, pred kojima bivši pripadnici JNA traže svoja prava.

Banjalučki advokat Nebojša Milanović, koji je u Strazburu zastupao Ljeposavu Mago, tvrdi da bi odluka Evropskog suda trebalo da bude vodič za sudove BiH, koji bi trebalo da uspostave sličnu praksu u ovakvim slučajevima. Milanović tvrdi da je isplata pravičnog obeštećenja jedino moguće rešenje za hiljade sličnih slučajeva upravo zbog toga što je dobar deo tih stanova u međuvremenu otkupljen.
- Veoma smo zadovoljni ovakvom presudom, koja je, praktično, bila jedino moguće rešenje. Bojim se, međutim, da je moguće da će sudovi u FBiH raditi kao i do sada i odbijati te ljude u njihovim zahtevima upravo zbog velikih finansijskih posledica po federalni budžet, iako bi presude iz Strazbura trebalo da budu putokaz i za naše sudove - ocenjuje Milanović.

On ističe da je Ljeposava Mago, za razliku od mnogih, bila uporna u borbi za svoja prava. Njoj stan nije mogao da bude vraćen, jer su ga vlasti FBiH dodelile čoveku koji ga je kasnije otkupio.

- Ona je, međutim, nastavila da se bori da ostvari svoje pravo, iako su je desetak puta odbijali pred nadležnim sudovima u Sarajevu. Kada je iscrpela sve moguće oblike pravne borbe u BiH, obratili smo se sudu u Strazburu, koji je doneo jedinu moguću odluku da se obešteti sa 53.000 evra ili sa 1.000 evra za svaki kvadrat njenog stana, plus dodatnu odštetu od 5.000 evra - kaže Milanović.

Mijić: Obeštećenja samo za beskućnike
Monika Mijić, zastupnik BiH pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu, kaže da je pred ovom institucijom trenutno na čekanju još 80 tužbi za stanove iz fonda nekadašnje JNA. Prema njenim rečima, Vlada FBiH je, sprovodeći nalog suda u slučaju „Đokić", donela plan za rešavanje ovih slučajeva, koji bi trebalo da utvrdi tačan broj ovakvih slučajeva, ali i da inicira izmene zakona o privatizaciji tih stanova.
- Zakonske izmene bi uskoro trebalo da budu u proceduri, dok tačan broj stanova još nije utvrđen, jer vlasti Srbije i Crne Gore kasne sa dostavljanjem traženih podataka. Naime, svi bivši pripadnici JNA, koji su u međuvremenu dobili stanove u Srbiji ili Crnoj Gori, nemaju pravo na obeštećenje ili povraćaj stana, pa je važno da se utvrdi ko je od njih dobio stan u sadašnjem mestu stanovanja - ističe Mijićeva.

Podsetimo, Evropski sud za ljudska prava u Strazburu još pre dve godine je doneo prvu presudu u slučaju otetih vojnih stanova. Tom presudom Federaciji je naloženo obavezana da penzionisanom oficiru JNA Branimiru Đokiću isplati odštetu od 65.000 evra, ali i da generalno reši problem svih vojnih stanova. Đokić je dobio svoj novac, ali je Vlada u Sarajevu sa godinom zakašnjenja usvojila akcioni plan za rešavanje problema tzv. vojnih stanova. Međutim, još niko od oštećenih nije dobio obeštećenje i nikom od njih još nije vraćen stan.


Milorad Kutlešić, predsednik Udruženja vojnih penzionera RS, tvrdi da Vlada FBiH ne postupa po sopstvenom planu, već se opredelila za strategiju da čeka presude iz Strazbura i onda ih pojedinačno isplaćuje, jer zna da svi kojima su oteti stanovi nisu podneli tužbe pred Evropskim sudom.

- Oni su izradili taj plan za rešavanje problema, ali je problem u tome što neće da se pridržavaju onog što su utvrdili. Zato i nema praktičnog pomaka na ostvarivanju prava ovih ljudi, iako je, sudeći i prema ovim novim presudama Evropskog suda, jasno da oni zaslužuju pravično obeštećenje ako su stanovi u međuvremenu otkupljeni ili da imaju pravo na povraćaj stana ako on još nije prodat - kaže Kutlešić.

Vlasti Federacije, ipak, strepe od suda u Strazburu, jer se plaše da bi propisane odštete mogle da olakšaju ionako presahli budžet. S druge strane, ni njima nije sasvim svejedno što moraju da sponzorišu uzurpatore, koji su se vojnih stanova domogli tako što su se uz blagoslov bošnjačkih moćnika ušetali u njih. Ceh bi mogao da bude papren, jer se procenjuje da je oteto hiljade stanova bivših oficira i zaposlenih u JNA, u kojima se baškare pripadnici tzv. Armije BiH, počev od „prašinara" do generala, među kojima je i nekadašnji načelnik Zajedničkog štaba Oružanih snaga BiH Sifet Podžić. Broj otetih vojnih stanova, međutim, nikada nije tačno ustanovljen. Dok vlasti u Sarajevu tvrde da je reč o 500 takvih nekretnina, Udruženje vojnih penzionera tvrdi da je bivšim pripadnicima JNA oteto čak 20.000 stanova.

Dragan Risojević

петак, 4. мај 2012.

Ispovest Rajka Banduke-ađutanta generala Mladića

Ispovest ađutanta (1): Za Mladića su mi nudili milion dolara



Prošao sam golgotu pošto nisam hteo da prodam generala, koga je dosovska vlast htela da uhapsi na Vidovdan 28. juna 2001. posle izručenja Miloševića Hagu.

Čelnici Demokratske opozicije Srbije imali su aktivan plan da neposredno pošto isporuče Haškom tribunalu bivšeg predsednika SR Jugoslavije Slobodana Miloševića, 28. juna 2001. godine, izvrše prepad na kuću nekadašnjeg komandanta Vojske Republike Srpske, generala Ratka Mladića i uhapse ga. Ovaj plan je propao zbog tajnog telefonskog poziva jednog od ljudi bliskog tadašnjoj vlasti koji je upozorio generala i njegovo okruženje.
- Spakovali smo ga u roku od desetak minuta i otišli na bezbednu lokaciju. General i nas trojica sa njim. On se ni jednog trenutka nije uplašio, ali je želeo da izbegne moguće probleme koje bi imala njegova porodica ili komšije.

Ovo je samo deo ekskluzivne ispovesti "čoveka bez lica", ađutanta generala Mladića, Rajka Banduke (59). On se do sada nije pojavljivao u medijima, a još manje pričao o godinama rata, a kasnije i skrivanje ratnog komandata bosanskih Srba. Za "Vesti" otvoreno govori o tom periodu, broju telohranitelja koji su uvek bili uz generala, ali i pokušajima plaćenika da se dokopaju višemilionskog iznosa nagrade.

U sledećih nekoliko brojeva, ađutant generala Mladića će ispričati i kroz koju je ličnu golgotu prošao odbivši da proda generala za milion američkih dolara, ali i kako je izgledao prvi telefonski razgovor sa bivšim šefom pošto je već prebačen u Haški tribunal.

Kako ste saznali da se 28. juna 2001. godine priprema i hapšenje Mladića?

- Još od podizanja optužnice protiv njega, 1995. godine, bili smo upoznati sa stalnim interesovanjem i stranih, ali i domaćih obaveštajnih službi da se on uhapsi. Tog dana smo bili zajedno u njegovoj kući na Banovom brdu i pratili vesti oko slanja Miloševića u Hag, kada je pozvonio telefon i jedna osoba nam je saopštila da je odlučeno da i Mladić bude isporučen. Ništa više nismo pitali ili proveravali, već smo preduzeli mere preventive. Spakovali smo se za desetak minuta i prebacili generala na bezbedno mesto.

S koliko ljudi se "sklonio"?

- Bilo nas je ukupno trojica.

Do kada ste bili sa njim?

 - Sve svoje saradnike je otpustio 28. februara 2002. godine. Meni je prišao tog dana i rekao: "Rale, ti i ja smo penzionisani. Srećna ti penzija i da je dugo uživaš. Ti se vrati svojoj porodici, ja ću svojim putem. Želim ti svu sreću i hvala ti na svemu, nadam se da ćemo se videti". 

Da li ste se videli kasnije?

- Nismo. Ja sam otišao u Bijeljinu, a njega sam video na TV, kada je uhapšen 2010. godine.

Ipak, pričalo se da je do tada imao pedesetak telohranitelja, tri prstena obezbeđenja...?

- Ma, to nije tačno. Kažem vam koliko nas je bilo kada je otišao od kuće, a taj broj je ranije možda bio veći za jednog ili dvojicu ljudi, nikada više.

Postoje dokumenti da je postojala posebna jedinica koja je služila za njegovo obezbeđenje?

- To je tačno, ali vi me pitate o broju ljudi koji su ga obezbeđivali. Ljudi su se menjali po smenama, a pri tom je mnogo njih radilo neke druge stvari, nevezano za obezbeđenje generala.
Ceo rat uz generala

Rajko Banduka je postao lični sekretar - ađutant generala Ratka Mladića 9. maja 1992. godine i sa njim je bio sve vreme rata. Zajedno su i penzionisani, a zajedno su i otišli iz Republike Srpske. Do sada je govorio jedino u knjizi Ljiljane Bulatović "Raport komandantu" (prodaje se posredstvom knjižare "Vesti"), ali mahom o svom stradanju u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu.

Ispovest ađutanta (2): Generala su tražili samo lovci na glave
 U ekskluzivnom razgovoru za "Vesti", nekadašnji ađutant Ratka Mladića koji je sa njim delio dobro i zlo ne samo u ratu, već i u godinama generalovog skrivanja, prvi put govori o tom, i dalje misterioznom periodu.
Pričalo se i da je obezbeđenje Mladića bilo do zuba naoružano. Posebno ispred njegove kuće na Banovom brdu?
 - Nije tačno. Lično nam je general Mladić zabranio da nosimo bilo kakvo oružje, a posebno kada bismo ga pratili. Druga zapovest je bila da nikada mi prvi ne reagujemo, ako se nešto dogodi. Znao je da smo svi bili ratnici i da bi taj odgovor bio eksplozivan. 

Pratili ste ga bez oružja?
- Ma, kada me već terate da kažem, imali smo samo pištolje i ništa više od toga. Uostalom, ne znam od koga bismo ga i branili, kada se stalno susretao sa ljudima i svi su ga dočekivali kao heroja.

Možda od lovaca na ucenjene glave?
 - Odlično smo bili upoznati da su u Srbiji boravili izvesni ljudi koji se bave tim... 

U RS nije bio od 1996.
Postoji tvrdnja da se jedno vreme skrivao u Republici Srpskoj i to u skloništima koja je koristio tokom rata?
- To je smešno. Od 1996. godine, kada smo zajedno napustili Srpsku, on se više nikada tamo nije vratio, a u dva navrata je imao toliku želju da smo ga jedva zadržali. Prvo, smrt brata, a onda smrt majke. Kada mu je brat umro, on je odlučio da ode na sahranu po svaku cenu, čak i da ga uhapse na groblju. Ništa mu nije bilo važno. Jedva sam uspeo da ga sprečim, tako što sam se na kraju bacio ispred automobila kojim je krenuo. Posle mi je rekao: "Opraštam ti što nisi izvršio naređenje, ali ti zaboraviti neću nikada". Voleo bih da mi je i to oprostio, jer znam da je to bilo za njegovo dobro.



...zanimanjem. Pratili smo ih i bili smo, jasno, na oprezi zbog njih.


Da li je bilo konkretnih pokušaja njegovog hapšenja?
- Nikada nije bilo fizičkog pokušaja hvatanja generala ili ataka na njegovu kuću. Najopasnije je bilo, mislim odmah po završetku NATO bombardovanja 1999. ili 2000. godine, kada je jedna grupa tih plaćenika valjda htela da se preko noći obogati.

Imali ste sa njima okršaj?
- Nismo. Primetili smo njihovo vozilo i odmah reagovali. Kada su nas ugledali, dali su gas i pobegli.


Šta je general rekao na sve to. Da li se plašio?
- On se nikada nije uplašio i uvek bi posle svake opasne situacije govorio: "Niko neće prodati ili ubiti generala". Nama je govorio da se ne plašimo i da se ni nama neće dogoditi ništa ružno.


U javnosti vlada mišljenje da je Mladić ipak izbegavao da se slobodno kreće?
- Pa, ako se tako priča onda je tako, ali znam, jer sam i ja bio sa njim, svako jutro pio je kafu u Ruskom caru u Knez Mihailovoj ulici, da je često odlazio na pijacu, a to se po pravilu završavalo tako što bismo okrenuli gajbice i čitav dan pričali sa tim narodom. General je obožavao da razgovara sa običnim svetom i nikada, ali nikada, nije doživeo ni najmanju provokaciju, a kamoli nešto ozbiljnije.


Ipak, on se jedno vreme skrivao i van Beograda?
- I to je tačno. Odlazili bismo iz Beograda da "razgledamo prirodne lepote", svaki put kada bi se napravila "gužva" oko njegovog statusa. Međutim, nijednom njegova lična bezbednost nije bila ugrožena. Nijednom.


Znači, nije boravio u Rusiji, Makedoniji kod bivših kolega iz JNA?
- Ma tvrdim da nikada nije prešao granicu Srbije.


Čak postoje razne priče da se jedno vreme i zajedno skrivao sa Radovanom Karadžićem i da su se viđali?
- Uveren sam da se nisu videli od 1995. godine, dok nije otišao u Haški tribunal. Preko sredstava informisanja sam čuo da su se tamo videli i zagrlili.

Nikada se nije krio u Topčideru


Pretpostavljam da ste upoznati sa tvrdnjom da se skrivao u tajnom objektu Vojske Srbije "Karaš" u Topčideru, te da su zbog njegovog skrivanja, 5. oktobra 2005. ubijena dvojica gardista?
- Naravno da sam čuo za taj nemio događaj, ali sam skroz uveren da Mladić nije bio tamo. Pa, ja sam tek kada su ti mladići nastadali saznao da u toj kasarni postoji i takav tajni kompleks. Valjda bih i ranije znao za to, da je bilo planova da general tamo bude smešten. Drugo, ta priča pada u vodu i zbog činjenice da Mladić nije trpeo zatvoreni prostor.

Ispovest ađutanta (3): Mučili su me Amerikanci!

Od 2002. godine kada je Mladić odlučio da se skriva bez svojih najbližih saradnika, njegov ađutant Rajko Banduka je u Bijeljini trpeo posledice prijateljovanja sa bivšim komandantom Vojske Republike Srpske.
Stalno pod prismotrom stranih obaveštajnih službi nije ni slutio da će mu nuditi odlazak u treću zemlju, promenu identiteta i novac koji nikada nije video u život - više miliona dolara.



- Znao sam da sam jako interesantan obaveštajnim službama, pa sam bio na oprezi. Tek početkom 2004. godine sam zapravo otkrio da me intenzivno prate jer je to postalo više nego očigledno. Šetam do kuće, a čovek je iza mene na nekoliko metara razdaljine. Okrenem se i pitam da li nešto traži, a on bez reči se okrene i ode. Slično se događalo i oko zgrade gde stanujem. Stalno bi se tu neko motao... Posle sam saznao da su me pratili i pripadnici američke, francuske i engleske obaveštajne službe jer jedni drugima nisu verovali.

Morali ste znati da će Vam se neko od njih na kraju i obratiti?
- Naravno da sam to znao, ali se nisam plašio jer sam i očekivao da sam budem interesantan svim nivoima obaveštajnih službi i u zemlji i van nje.

Da li Vam je ikada nuđen novac da izdate generala?
- Nuđen mi je kofer prepun svežnjeva američkih dolara. Ne znam koliko je bilo u njemu, ali pretpostavljam između milion i pet miliona dolara, koliko je valjda i iznosila nagrada za onog ko bi izdao generala. Kasnije mi je nuđeno da meni i porodici promene identitet i da nas presele u Las Vegas, a mojoj kćerki omoguće upis u koledže... Svašta su nudili.

Kada Vam je taj novac nuđen?
 - Oko pet sati ujutro, 24. jula 2004. godine, u moj stan su ušla dva čoveka i prvi se predstavio kao Majkl, zaboravio sam prezime, pripadnik američke obaveštajne službe. Stavio je na sto kofer, otvorio ga i u njemu sam prvi put u životu video tolike svežnjeve američkih dolara. Na čistom srpskom mi je rekao: "Uzmi pare, odvedi nas... 


Puštali mi Cecine pesme

Kako je izgledalo to hapšenje u Bijeljini?
- Kao u američkim filmovima... Strpali su me u automobil, a onda u helikopteru vezali ruke lisicama, stavili povez na oči i slušalice na uši. Tokom vožnje smenjivale su se pesme Cece i ostalih srpskih pevača i obaveštenje: "Nemojte se plašiti, u sigurnim ste rukama američkih vojnika".

...na adresu". Odgovorio sam mu bez razmišljanja: "Skloni pare, ne trebaju mi". Još desetak minuta je pokušavao da me ubedi da prihvatim ponudu, a onda je ustao bez reči i izašao sa pratiocem. Brzo sam otišao na prozor i shvatio da je ceo kvart blokiran pripadnicima Sfora. Par sekundi kasnije upali su maskirani vojnici, isključivo Amerikanci i tada sam prvi put odveden na ispitivanje. U njihovu vojnu bazu Butmir kod Sarajeva.

Jeste li se plašili?
- Po prirodi sam čovek koji ne pokazuje emocije, ali naravno da mi nije bilo svejedno. Kada smo stigli u tu bazu prvo su me ubacili u neku salu gde sam postavljen u krug prečnika pola metra iz koga nisam smeo da izađem. Svučen sam do gola, pregledan, a oko mene je bilo 30-ak ljudi koji su sve to snimali video-kamerama.

Koliko ste bili u toj bazi?
- Tri dana je trajalo moje saslušavanje, ali i to je bilo pozorište. Da li verujete da sam saslušan možda dva puta i to ne više od po 10 minuta. Ostalo vreme sam proveo u "neobaveznoj priči" ili u ćeliji u kojoj bi klima čas duvala hladno, čas vruće, pa bi svaki čas neko ulazio da pita da li mi je dobro. Posle tog razgovora sam se zaista jako uplašio.

 Klintona pitao da me pusti
- Onaj čovek što mi je prvi ušao u stan, došao je tog trećeg dana, sa istim onim koferom, ali ga sada nije otvarao. Ponovio je ponudu i kada sam je odbio rekao mi jednu čudnu rečenicu koju do danas ne razumem: "Pokušaću da razgovaram sa predsednikom Klintonom da te pustimo kući". Mislio sam u sebi: "Kakva je ovo budala da će sada Klinton da se bavi sa jednim Rajkom Bandukom". Vratio se posle pola sata i rekao da je Klinton pristao, ali da ima uslov, da im kažem Mladićevu adresu. Odbio sam - priča naš sagovornik.

Ispovest ađutanta (4): Nije se krio do 2002. godine
O svojim danima sa generalom Ratkom Mladićem, od početka rata do 2002. godine, njegov ađutant Rajko Banduka prvi put govori bez dlake na jeziku.
Posebno je zanimljliv deo o kome je javnost uglavnom slušala od tadašnjeg haškog tužioca Karle del Ponte koja je tvrdila da je uspela da ga locira na nekoliko mesta u Beogradu. U javnosti je najviše pažnje izazvalo Mladićevo pojavljivanje na fudbalskoj utakmici sa Hrvatskom. Kako je došlo do toga?
- Ničega spektakularnog tu nije bilo. On je izrazio želju da ode na tu utakmicu i onda sam ja okrenuo nekoliko telefona i dobili smo karte za svečanu ložu. Odgledali smo utakmicu i otišli. Ali, to nije bila i jedina utakmica koju je on gledao, a javnost ne zna da je bio i na bezbroj koncerata ozbiljne muzike u Kolarcu, da se leti kupao na bazenu na Topčideru, da je stalno šetao po Košutnjaku, a svaki treći dan smo sa njim vežbali na Adi Ciganliji.

I tvrdite da se ni na jednom od tih mesta nije krio?
- Kako da se krije kad su ga ljudi svugde prepoznavali i sa svakim bi stao da porazgovara? Pa čak i kada smo se sklanjali iz Beograda od gužve, putovali bismo jednim automobilom, on, vozač, ja i samo još jedan pratilac. To je bilo sve. Nisu bili nikakvi konvoji pratnje i slične gluposti koje sam čitao po novinama.

Misteriozna smrt u Savskom jezeru
U javnosti se malo zna za porodičnu tragediju Mladićevog ličnog pratioca Branislava Puhala.
- Nedugo pošto je generalu poginula kćerka, u Beogradu su pod misterioznim okolnostima stradali Puhalova supruga i dete. Pronašli su ih mrtve na Savskom jezeru. Posle toga sam očekivao da će se nešto dogoditi mojoj porodici. Tada mi je zaista svašta prolazilo kroz glavu jer je bilo jako čudno da se u istom gradu, u relativno kratkom razmaku dogode ovakve dve tragedije. I dalje ne znam da li je reč o slučajnosti ili nečemu drugom jer nikada nije urađena temeljna istraga. Iz današnje perspektive mislim da ti događaji ipak nisu bili povezani.


Jesu li tajne službe Srbije znale za sve ovo?
- Obilazili su nas povremeno i videle svrhu našeg obezbeđenja.

Navodno je najopasnije bilo tokom NATO bombardovanja Srbije?
- Znao je da bi mogao da bude jedna od meta tih napada i na to je upozorio sve svoje komšije, ali on nije želeo da napusti stan. Zajedno sa njim smo proveli svih 78 dana, a interesantno je da su u svojim domovima ostali i mnogi iz komšiluka. Da li verujte da je on svako jutro odlazio u jednu pekaru gde se hleb pekao na drva i donosio ga za ceo kvart? Sa mlađima je tih dana igrao košarku ili mali fudbal na ulici, neke od njih učio da plivaju na bazenu Košutnjak. Činjenica da se general Mladić nije plašio svakodnevnih bombardovanja Beograda mnogo je uticala i na komšije da budu smireniji.

Koliko se general Mladić promenio posle smrti kćerke Ane 1994. godine?
- Znam zbog čega me to pitate, ali ta priča nimalo ne stoji. Tačno je da mu je ona bila mezimica i da je često dolazila u štab, uglavnom kako bi spremala ispite. Ali, smrt kćerke ga je promenila isto kao što bi promenila bilo koga drugog. Ni u jednom njegovom kasnijem postupku ili naređenju kao komandanta Vojske Republike Srpske se ta tragedija nije mogla videti.

Predstave stranih agentura
Nemoguće je da su vas razne službe ostavile na miru?
- Naravno da nisu. To su bile igranke i pozorišne predstave koje danas mogu izgledati smešno, ali verujte da nisu. Kada smo se rastali, te 2002. godine, ja sam se vratio u Bijeljinu i po nepisanom pravilu isključio sve telefone, obustavio sve kontakte. Prve dve godine sveo sam svoje kretanje isključivo na poznate, kratke destinacije, a vreme provodio samo sa porodicom i najbližim prijateljima - priča Banduka.



Исповест ађутанта (5): Рат шпијуна у Бијељини
На крају првог испитивања у америчкој бази Бутмир код Сарајева, Рајко Бандука признаје да је помислио да жив неће дочекати следећи дан.

РАЈКО БАНДУКА: Желим да у Хагу кажем истину о генералу

- Када сам одбио и последњу понуду да издам свог команданта наређено ми је да се спакујем и са истом процедуром сам пребачен у хеликоптер. Када смо слетели убачен сам са повезом на очима у неки аутомобил и ту сам помислио да ми је крај. Најмање три сата смо се возили по неким гудурама, а нико од људи из пратње није проговорио ни једну реч. Међутим, предали су ме Центру јавне безбедности у Бијељини. Претекао сам.

И тамо сте дали изјаву?
- Оно што ме је заболело да ни они тада, а ни многи из власти у Републици Српској који су ме касније саслушавали ни један једини пут нису рекли, па Бундека је наш држављанин, шта је то разговарао са тим странцима. Ваљда и ми треба да сазнамо. Занимало их је само где је генерал Младић.

Ваше патње овим не престају?
- Све до 2008. године сам одвођен на разна испитивања. После једног испитивања у МУП РС сам требао једног рођака да пребацим у Србију, али сам на граници сазнао да ми је то забрањено. У вестима се после појавило да сам на списку од 119 људи који се проверавају и који се сумњиче да скривају генерала.

Ко вас је још “контактирао”?
- После Американаца неколико пута је долазио Енглез који је такође течно говорио српски, а отворено се представио као припадник британске тајне службе из Београда. Рекао ми је да је он у Бијељини сам и потпуно тајно, да чак и на граници не знају да је прешао из Србије у РС. Међутим, он ми ништа није обећавао, већ га је занимало само да сазна колико су подаци с којима је располагао тачни. Искрено, био је веома обавештен. Њега сам једном и замолио да ми уклоне људе који су ми 24 часа испред зграде, али ми је одговорио да то нису “његови”, већ из француске обавештајне службе, која не верује Британцима. Занимљиво је да су они потом стварно постали неупадљивији.

Да ли Вас је неко током свих тих саслушања питао за рат у Босни?
- Очигледно их то није занимало. Међутим, ја сам прошао сву голготу Добровољачке улице у Сарајеву. Алијине снаге су ме три дана држале заробљеног и ја сам увек успевао да им кажем барем по десетак реченица о томе.

Случај Добровољачка је закључен. Ваш коментар?


- Човек се осећа немоћно после свега. Јако ми је жао тих младих људи који су изгинули упркос договора представника међународне заједнице и Алије Изетбеговића.

Како сте се Ви нашли у Добровољачкој?
-Био сам секретар генерала Кукањца и ако вас занима ја сам скувао кафу Алији Изетбеговићу док су преговарали. Кренуо сам у тој колони као и сви остали из касарне. Оно што је уследило је било класичан масакр.

Међународни тужилац који је водио овај случај у БиХ не дели ваше мишљење?
-Добио сам од њега обавештење да је обустављена истрага против 14 најодговорнијих у БиХ. Закључио је да смо у моменту напада, били легитимна и законита мета и то ме је запрепастило. Послао сам притужбу и упитао га како може да се назове напад на колону ЈНА под заштитом међународних снага, ако муслимани издају јасне наредбе: “Заустав”, “Пљачкај”, “Избацуј”. Још чекам одговор. Још чекам да истина победи, као што сам убеђен да ће генерал Младић у Хашком трибуналу доказати да није био никакав злочинац већ српски херој.

Бићу сведок одбране

Да ли ћете бити сведок у процесу против Младића?
-То не знам, али је моја огромна жеља да будем. Контактирао сам Младићеве адвокате и дословце им рекао: “Радите ми шта год хоћете, стављајте ме у било какву позицију, али ми дозволите да кажем праву истину о генералу Младићу”.

А, да ли Вас је контактирао неко из Тужилаштва?
- После мог првог хапшења дошао је неки Пољак, Блашчек и питао под којим околностима би од мене могао да узме изјаву. Рекао сам му да то може, али само у Бијељини и да му се истина можда неће допасти. Од тада ме више нико није ни позвао телефоном.
 Đ. Barović - Vestionline.com


петак, 27. април 2012.

SPOMENIK KARNO OSATICA SREBRENICA









Znatan broj lica koja su dovedena u srebrenicke zatvore je oslobodjen putem razmene: jedan za jedan ili svi za sve. Najznacajnije razmene izvrsene su 13. avgusta 1992. godine kada je oslobodjeno dvanaest lica srpske nacionalnosti. Rec je uglavnom o mestanima srpskog sela Karno,medju kojima su bile i cetiri zene i Milos Jevtic iz Umke kraj Beograda,koji se zatekao u poseti kod rodjaka. Oni su drzani u zgradi gde je nekada bio Stab opstenarodne odbrane. Sledeca razmena izvrsena je 16. oktobra iste godine i tom prilikom su oslobodjeni Veselin Sarac, Drago "Postar", Nedeljko Radic, Zoran Brankovic i Bubanja Nedeljko. Svi oni su bili u jadnom stanju, prebijeni, prljavi, u soku. O njihovom fizickom izgledu, kao i izjave o tome sta su doziveli u zatvoru, postoji i video zapis. Tukli su ih svakodnevno. Hranu nisu dobijali. Higijenski uslovi su bili kao za zivotinje. Svedoci su ubistva pod batinama. Svojevremeno je, 28. septembra, muslimanska strana za njihovo oslobadjanje trazila 50 tona brasna tip 500. Srbi su prihvatili, a muslimani odmah odustali. (Muslimani nisu znali da Srbi imaju brasna samo za dva naredna dana ili jedva nesto vise od tri tone i da kolicinu od 50 tona ne bi mogli nabaviti ni za narednih deset dana, makar svi, od dece do staraca, ostali bez hleba.) Poslednja veca grupa oslobodjena je, odnosno razmenjena za odgovarajuci broj muslimana, sredinom februara 1993. godine u Skelanima. U toj grupi je bilo oko 25 lica, uglavnom zena i dece, koja su se skoro istog casa po izvrsenoj razmeni razisla. Uzimajuci u obzir i izvestan broj manjih grupnih ili pojedinacnih razmena (Nikolic Milosava, Nikolic Ratko, koji je od 12. januara do 26. februara omrsavio 25 kilograma, i dr.), iz srebrenickih zatvora je pusteno oko pedeset lica srpske nacionalnosti. Ne ulazeci detaljnije u njihove licne sudbine, koje su gotovo po pravilu bile veoma teske, bitno je da su se ta lica nasla na slobodi i medju svojima.



Medjutim, ne mali broj uhvacenih civila ili zarobljenih branilaca srpskih sela ubijeni su od njihovih strazara, islednika, komandira i drugih muslimana koji su imali pravo da raspolazu njihovim zivotima. Danas nije moguce znati koliko je Srba ubijeno u Srebrenici od kada su Alijini bojovnici zavladali ovim gradicem i okolnim selima. Izvesno je da su tu zivot izgubili: Subotic (DJordja) Radivoje (1954), Karno, Srebrenica, koga je sa grupom milicionera uhapsio Meholjic Hakija; Jovanovic Uros (1921) iz Fakovica koji je bio toliko isprebijan da su ga bez svesti dovezli u nekim kolicima u bratunacki Dom zdravlja; Ljubica (Drage) Gagic (1950), koja je izvrsila samoubistvo jer nije bila u stanju da podnosi zlostavljanja kojima je bila izlozena posebno od Zulfe Tursunovica, jednog od muslimanskih staresina. Na Petrovdan 1992. u selu Zalazje se predala grupa od 7-8 branilaca sela. U grupi su bili i Slobodan Ilic, sudija iz Srebrenice, kao i jedan od brace Rakica... Njihova sudbina je neizvesna. Dragomir (Jevte) Mitrovic (1929), je uhvacen dok je cuvao ovce, zverski je pretucen i podlegao povredama 12. avgusta 1992. godine. (Svedok ovog ubistva u zatvoru je Slobodan Petrovic iz Obadi, opstina Srebrenica.) Oktobra meseca u zatvoru je ubijen i Dragutin Kukic (1954). Njega je udarcem cepanice usmrtio "Kemo iz Pala" (Mehmedovic Kemal, 1962. Pale, Srebrenica). Svedok ovog ubistva je Dragutin Sarac koji se tada nalazio u istom zatvoru.



SPOMENIK SRPSKIM ZRTVAMA KARNO

1.Krivicna prijava MUP-a RS Centra javne bezbednosti protiv sledecih lica: Oric
Naser, Bektic Nedzad, Meholjic Hakija, Sejdinovic Saban, Sejdinovic Hakija,
Tursunovic Zulfo.U obrazlozenju se kaze da su Muslimani napali Medje
15.05.1992. i da je tada stradala Andric Petrija, a ranjen Subotic Vidoje kojem je Zukic Husein pomogao da dodje do Bajine Baste.Nakon napada na Medje, Srbi odlaze u muslimansko selo Greben jer su im Muslimani garantovali bezbednost.
Posle toga Greben posecuju u vise navrata Bektic Nedzad i Meholjic Hakija sa
vojskom, trazeci od Srba da predaju oruzje, posle cega pocinje stradanje gradjana Medje.Zatim se navodi da je najverovatnije po naredbi Orica, a pod komandom Bektic Nedzada ubijen Subotic Radivoje 20.05.1992. i to tako sto mu je pucano u predelu grudnog kosa.Isto tako su Sejdinovic Saban i Hakija oko 25.05.1992. iz Grebena u Medje odveli Gagic Milojka, tukli ga i zatim ubili,a sutradan su mu opljackali kucu i zapalili je. Posle ovoga se navode imena ubijenih civila (datum nepoznat), cija su tela pronadjena u stali:Djuric Vojisav, njegov gluvonem i mentalno retardirani sin Novak, Petrovic Krsto i Jevtic Radoje. Ubijene Srbe je zakopao Gagic Petar koji sada boravi u Krnulama.18.04.1997. izvrsena je identifikacija ove grobnice kao i ekshumacija.U tekstu dalje pise da su posle sklanjanja u Greben, Srbi iz Medja pohapseni i odvedeni u Srebrenicki zatvor koji je bio lociran u zgradi suda u Srebrenici.Potom se navode imena pohapsenih Srba i isto tako pise da je se, pretucena od strane Tursunovica, Gagic Ljubica otrovala u zatvoru sircetnom kiselinom kako bi sebi skratila muke.U pomenutom periodu ubijeno je osam civila iz Medje, a radi rasvetljavanja zlocina obavljeni su informativni razgovori sa odredjenim ljudima kao i druge radnje.
2.Sluzbena zabeleska o razgovoru sa Savic Desimirom na okolnosti stradanja
civila iz sela Medje.Svedok kaze da, kada je srpska vojska oslobodila Srebrenicu, rodbina je shvatila da Djuric Vojislav ( iz Medja, zaseok Crni Vrh), koji je inace bio penzionisani milicioner star 74 godine i njegov mentalno retardirani sin Novak, nisu medju zivima vec da su pobijeni od strane armije BiH u Srebrenici.Pretrazivajuci selo nakon oslobadjanja Srebrenice u cilju pronalaska svojih rodjaka svedok je uspeo pronaci mesta gde su obojica sahranjena.Svedok kaze da je pored ove dvojice bilo ubijeno jos dva civila i samo zna za jednog da se prezivao Filipovic.Svedok isto kaze da je Gagic Petar iz Novog Sela sahranjivao ove ljude nakon sto su ih Muslimani pobili.On takodje navodi da je saznao da su ubista ovih ljudi pocinili: Meholjic Hakija, Bektic Nedzad,Sejdinovic Saban i Sejdinovic Hakija.Svedok isto navodi da je Gagic Petar nakon razmene pricao da se Gagic Ljubica ubila u pritvoru popivsi esenciju koju je imala skrivenu u torbi zbog mucenja u zatvoru u Srebrenici, gde je provela duzi period vremena.
3.Sluzbena zabeleska-razgovor sa Petrovic Milenkom.Svedok navodi da u vreme napada Muslimana na zaseok Crni Vrh i Karno SO Srebrenica nije bio u selu.Iz dnevnih novina je saznao da mu je otac Krsto ubijen u prvoj polovini maja 1992. On kaze da je od Srba u selu, posle napada, ostalo samo cetiri coveka i to Milinkov otac, Jevtic Radoje, Djuric Vojislav i njegov gluvonemi sin Novak i sve njih su Muslimani pobili.Za Gagic Milojka se ne zna sudbina, a svedok kaze da je cuo da su Muslimani u maju 1992. ubili na ulazu u selo Karno Subotic Radivoja, a u Karnu je ubijena i Andric Petrija.
4.Sluzbena zabeleska- razgovor sa Jevtic Milanom na okolnosti stradanja
njegovog oca Radoja.Svedok kaze da u vreme kada je njegov otac ubijen, nije bio u selu tako da se ne moze izjasniti o detaljima.Iz novina je saznao za napad na selo.Isto tako navodi da su tada oko 20 Srba iz sela Muslimani zarobili , 11-12 zamenili, a ostale pobili, medju kojima je bio njegov otac. I on kaze da Gagic Petar zna vise o ovome.
5.Sluzbena zabeleska o ekshumaciji 4 lesa iz dve grobnice u selu Medje, zaseok
Crni Vrh.Radi se o civilima koji su pobijeni u prvoj polovini maja 1992. od strane Muslimana sa podrucja Srebrenice.U pocetku se daju zvanicne informacije: ko je prisustvovao ekshumaciji i gde se tacno grobnice nalaze.Iz prve Grobnice je izvadjeno dva lesa muskog pola.Prvi je identifikovan kao Petrovic Krsto, a drugi kao Jevtic Radoje.Iz druge grobnice su isto tako iskopana dva muska tela i to Djuric Vojislav i njegov sin Novak.Dalje u tekstu se opisuje civilna odeca koju su nosili pobijeni.Lekari specijalisti su se izjasnili da su sva cetiri lica pobijena iz vatrenog oruzja,a pucanje je bilo iz blizine.
6.Zvanicna zabeleska MUP-a RS Centar javne bezbednosti Zvornik da su
pronadjena grobna mesta sa cetiri lica, Djuric Vojislava i Novaka, Petrovic Krsta i Jevtic Radoja i da su u toku identifikacije mesta sahrane Gagic Ljubice i Djuric Petre.
7.Sluzbena zabeleska – razgovor sa Gagic Petrom.Svedok kaze da je u maju
1992. najveci deo Srba napustio selo.U selu su ostali sledeci civili:Gagic Milojko,
Gagic Andja, sam svedok, Gagic Mileva,Andric Petrija, Simeunovic Velimir sa
suprugom Radojkom, Subotic Radivoje,Gagic Ljubica,Gagic Cvijetin, Subotic
Ilinka supruga od Vidoja, Andric Milovan,Subotic Mladen i Gagic
Danica.15.05.1992. selo je napadnuto i svi su se razbezali.Svedok je u tom
trenutku kod sebe imao pusku PAP za sopstvenu odbranu, ali je nikada nije
upotrebio.Pod samim nebom na njivi, poginula je Djuric Petrija.Prilikom sahrane svedok je dobro video da je njena glava bila smrskana.Isto tako na dan napada u obe noge je ranjen Subotic Vidoje kome je Zukic Husejin pomogao da dodje do hidrocentrale Bajina Basta odakle je prebacen u bolnicu.Nakon dva-tri dana preostali Srbi su otisli u muslimansko selo Greben gde su im Muslimani obecali da im se nista nece dogoditi.Posle par dana u selo su stigli Bektic Nedzad i Meholjic Nurija koji su sakupili Srbe kod kuce Zukic Fadila i trazili da im se preda oruzije, jer su navodno pronasli spisak naoruzanja kod ubijenog Gorana Zekica. Dok se svedok nalazio u Grebenu, jedno jutro su po njega dosli Hakija i Nedzad i odveli ga u Crni vrh da sahrani izginule Srbe u Crnom Vrhu.Dolaskom u Crni Vrh u stali Jovicic Petra pronasao je mrtvog Djuric Vojisava.Glava mu je bila ogromna-natekla.Ostalu trojicu, Djuric Novaka, Jevtic Radoja i Krstu je pronasao na gomili u stali.Glave su im bile razmrskane.U sahranjivanju su mu pomogli Ahmet Alic i Abid Selimovic.Nakon sahrane Abid je napravio krstove i stavio na obe grobnice.Svedok misli da je Subotic Radivoje ubijen 24.05.1992.
posto ga je Andric Milovan pronasao za stolom ubijenog.Nakon sahrane u Crnom Vrhu, svedok, pred kucom Alic Elhema u Grebenu, nalazi Gagic Milojka Subotic Radivoja koji su bili vezanih ruku na ledjima, a tu su bili Hakija i Nedzad sa njihovom vojskom.Dana 15.07.1992. u selo je dosao Nedzad Bektic sa vojnicima pa su u zatvor odvedeni:Petar, Andja, Ljubica,Cvijetin,Danica, Subotic Mladen,Andric Milovan,Mileva, Simeunovic Radojka i njen muz Velimir.Zatvor je bio u Srebrenici u zgradi suda.Prvog jutra u zatvoru ih je posetio Oric sa dve zene. Jednog dana u zatvor je dosao Tursunovic Zulfo koji je po ulasku u zatvor dograbio Ljubicu i dugo je udarao Ljubicom o zatvorski zid.Od nje se trazilo da im preda radio-stanicu koju ona nikada nije imala. Izmucena Zulfinom tucom Ljubica je popila esenciju koju je sakrila kod sebe kada je kretala u zatvor i u
teskim mukama u zatvoru umrla.Zivela je oko sedam dana, a lekarska pomoc joj nije ukazivana.
8.Krivicna prijava MUP-a RS Stanica javne bezbednosti Bratunac protiv
Meholjic Hakije i drugih nepoznatih izvrsilaca zbog osnovane sumnje da su
izvrsili krivicno delo ratnih zlocina protiv civilnog stanovnistva pocetkom maja
1992. napadom na srpsko selo Medje, zaseok Crni Vrh i tom prilikom su ubili
neduzne civile Djuric Vojislava, njegovog sina Novu, Petrovic Krstu i Jevtic
Radivoja i opljackali imovinu mestana, a nakon toga selo potpuno spalili. Prijava se odnosi i na Subotic Radivoja i Gagic Milojka. Dalje u tekstu stoji opis dela koji je vec dat u izjavama svedoka pa nema potrebe da se ponavlja.
9.Sluzbena zabeleska o obavljenom razgovoru sa Subotic Mladjenom i Gagic
Petrom iz Medja , zaseok Karno, na okolnosti boravka u logoru za civile u
Srebrenici.Oni na pocetku teksta kazu da su nekoliko njih nabavili oruzje
samoinicijativno, da bi se branili u slucaju napada. Zatim kazu da je 11.05.1992.
Meholjic Hakija dosao sa svojom vojskom u selo i trazio da grupa seljana podje sa njima u Crni Vrh da sahrani Djuric Vojislava i njegovog sina Novu, Petrovic Krstu i Jevtic Racu koje su oni pobili kada su napali taj zaseok. Za ovu svrhu odabrali su: Gagic Milojka, Gagic Petra, Subotic Radivoja i Subotic Mladjena, ali su Radivoja vratili u selo, a ostale su odveli da sahrane poginule i istog dana su ih vratili. Kada je muslimanska vojska posla iz sela svezali su i poveli sa sobom Subotic Radivoja i Gagic Milojka i odveli ih u nepoznatom pravcu.Posle dva dana cetvorica nepoznatih muslimanskih vojnika odveli su Radivoja do ulaza u selo i ubili ga na putu pucajuci mu u ledja. Milojka je Hakijina grupa odvela prema Klotijevcu i o njegovoj sudbini se nista ne zna. 16.05.1992. u selo dolazi Bektic Nedzad i poziva seljane da dodju u Greben i obecava im bezbednost zivljena u Grebenu , ako predaju oruzje, sto su oni i uradili. Ali 15.07.1992. vojska sa Bekticen na celu dolazi u Greben, sve ih kupi i odvodi u Srebrenicu gde ih zatvaraju u prostoriju u kojij je pre bio Stab TO. Iz prostorije su izlazili napolje samo kada su hteli ici u toalet.Jeli su jedan put dnevno i to uglavnom parce hleba sa dzemom, nekada peceno jaje , ali retko, tako da su jedva prezivljavali.Tek tri dana pred razmenu poceli su im davati malo supe, makarona i krompira.U prostoriju gde su bili zatvoreni, pored strazara ulazili su svi koji su hteli, provocirali su ih, govorili da ce ih pobiti, terali ih da ustaju i govore «meraba», a neki su ih i tukli.Glavni za saslusavanje je bio Tursunovic Zulfo , koji je svakodnevno dolazio i tukao ih svim i svacim i pretio da ce ih poklati.Najvise je zlostavljao Gagic Ljubicu, koju je desetak dana izvodio iz zatvora, negde je odvodio, maltretirao i tukao, a potom je vrecao u zatvor.Posle nekog vremena ona vise nije mogla izdrzati i popila je esenciju koju je ponela od kuce.Posto joj je esencija nagrizla grlo, ona je kukala u zatvoru i trazila da joj pomognu, ali oni nisu hteli dovesti doktora, pa je ona u najvecim mukama umrla u zatvoru.Tada su doveli jednog coveka u belom mantilu koji je samo rekao da je mrtva.Osim Zulfe, u zatvoru ih je tukao i jedan milicioner kojeg niko ne poznaje i Saban iz Prohica
koji je umesto noza za pojasom nosio komad testere.Od mladica iz Zlijebca i
Bujakovica koji su isto bili zatvoreni , ostali su saznali da u Srebrenici ima jos
jedan zatvor, negde u centru grada prema autobuskoj stanici, velicine 2x2 metra i u toj prostoriji su zidovi, prema njihovom kazivanju, isprskani krvlju. Dana kada su svi uhapseni selo je spaljeno od strane komsija Muslimana iz sela Vucici, Greben i muslimanske Medje.Prvo su pokrali sve sto se moglo pokrasti pa su onda sve i zapalili.Ukupno je u Karnu popaljeno 15 kuca sa svim pratecim objektima (5 kuca u zaseoku Subotici, 6 kuca Gagica, 3 kuce Andrica i jedna Simeunovica).
10.Krivicna prijava protiv Bektic Nedzada i drugih NN izvrsilaca zbog osnovane
sumnje da su izvrsili krivicno delo ratnog zlocina protiv civilnog stanovnista i
izvrsili protivpravno zatvaranje civila sela Medje-Karno srpske nacionalnosti i
drzali ih u zatvoru u Srebrenici do 13.08.1992.U zatvoru su svi tuceni i na drugi
nacin maltretirani, a selo je totalno opljackano i nakon toga spaljeno.U opisu dela stoji ono sto su vec naveli svedoci pa nema potrebe za ponavljanjem.Kao dokazni materijal prilazu se izjave svedoka: Subotic Mladena, Andric Milovana, Gagic Petra i drugih razmestenih iz tog sela.
11.Ponovljena sluzbena zabeleska razgovora sa Subotic Mladjenom i Gagic
Petrom.
12.Zapisnik o saslusanju svedoka Gagic Petra.Svedok kaze da su 15. maja 1992. Muslimani iz okolnih sela izvrsili napad na selo Karno opkolivsi ga sa svih
strana. Prilikom ovog napada ubijena je Andric Petrija stara oko 60 godina, a
Subotic Vidoje star 65 godina je bio ranjen u noge.Telo ubijene Petrije je svedok video na mestu zvanom Polje i video je da joj je jedna slepoocnica bila
izbijena.Ranjenog Vidoje je video na mestu zvanom Surduk, sakrivenog ispod
plasta sena, iznad jednog potoka. Nekoliko dana posle napada na selo Hakija i
Nedzad Bektic su ispred kuce Abida Ukica skupili muskarce iz sela Karno.Pored
Petra iz Karna su jos dosli i Gagic Milojko, Subotic Radivoje, Subotic Mladjen i
Simeunovic Velimir.Hakija je rekao da oni treba da idu u Crni Vrh da se sahrane neki ljudi po srpskim obicajima.Tada je Nurija rekao da ostane i da ga dobro cuvaju .Odredili su samo Petra da podje u Crni Vrh, a Petar ne zna sta se sa ostalima dogodilo.Sa Petrom je u Crni Vrh poslo 10-tak muslimanskih vojnika iz okolnih sela medju kojima poznaje samo Nuriju i Bekira Alica iz Medja.Odveli su ga u jednu stalu gde je desno od ulaznih vrata bio zgrcen u klececem stavu les Vojislava Djurica, a u suprotnom delu od vrata njegovog sina Nove,Krste Petrovica i Jevtic Race koji su bili nabacani na gomilu jedan preko drugoga.Petar je , zajedno sa Muslimanima koji su bili sa njim, sahranio ove ljude; po dvojicu u jedan grob.Prilikom povratka u selo Medje , na terasi kuce Edema Alica, svedok je video svezane Gagic Milojka i Subotic Radivoja.Pored njih je stajao jedan muslimanski vojnik sa puskom na gotovs.Posle toga Radivoja svedok vise nije video , a samo je jednom video Milojka nekoliko dana kasnije kada su ga Muslimani sprovodili pred kucu pokojne Petrije Andric i terali ga da nogom provali vrata.Medju Muslimanima koji su ga sprovodili svedok je prepoznao Sabana iz Kovacica.Kasnije je svedok cuo da su Muslimani Milojka i Radivoja vise puta sprovodili u Klotijevac i vracali u Medje, a kada je svedok zadnji put video Milojka pred Petrijinom kucom , primetio je da je bio sav pocrneo , verovatno od batina i mucenja.Muslimani su Radivoja ubili 24.05.1992. u selu Karno.Svedok dalje govori o sprovodjenju u selo Greben , a potom u Srebrenicki
zatvor, kao sto su vec pominjali ostali svedoci.U zatvor u Srebrenici dolazio je
cesto Zulfo Tursum ( verovarno Tursunovic) i ispitivao je zatvorenike.Svedoka je tom prilikom udarao cizmom po nogama i pesnicama po glavi.Takodje je tukao i Ljubicu Gagic tako sto ju je uhvatio za kosu i njenom glavom udarao o zid, nakon cega se ona sama otrovala ispijanjem esencije.Svedok navodi i da su pred samu razmenu u zatvor dovedeni i neki Milos iz Fakovica , dvojica mladica koji su pre toga bili u Potocarima i neka Milena iz Bozica.Za vreme dok su oni bili u sobi u kojoj je bio prisutan i svedok, strazari su ih izvodili i posle izvesnog vremena vracali, a Petar je video na njihovom licu i telu da su bili batinjani.Najvise je bio batinjan Milos, a Milena je potpuno bila fizicki izmenjena od maltretiranja.Svi su
zajedno razmenjeni.U zatvoru su od hrane u toku dana dobijali samo po parce
hleba, a par puta je bila i neka corba.Vodu za pice nisu dobijali redovno pa su
cesto bili zedni.Svedok se seca da Milos pet dana nije nista jeo, trazio je vodu, ali mu strazari nisu dali.Vodu su dobijali u zavisnosti od volje strazara.Tokom
boravka u Grebenu sva imovina zatvorenika je pokradena i popaljena.Petru je
zapaljena kuca, stala, magaza, susara i drugi pomocni objekti.Svo pokucanstvo je popljackano, a od stoke je oterano: jedna krava i sest ovaca, a ubijena je jedna svinja i sest prasadi.Takodje je nestalo i 25 komada zivine.
13.Jos jedna izjava Gagic Petra gde on samo malo slikovitije opisuje iste
okolnosti.Malo je bolje opisan zatvor u Srebrenici:soba je bila mala, u njoj se
moglo leci,ali se nije moglo potpuno ispruziti, na podu je bio prostrat samo jedan linoleum,a nije se imalo cime pokriti.Prva tri dana nisu dobijali nikakvu hranu, vec samo po malo vode, a nakon toga dobijali su po jedno parce hleba.U daljem tekstu svedok navodi maltretiranja od strane Tursunovic Zulfe.Svedok je licno video kada je Gagic Ljubicu Tursunovic Zulfo uzeo rukama za glavu i njenom glavom nekoliko puta udario o zid.Nakon toga se svim prisutnima obratio rekavsi da ce se on licno vratiti drugi dan i da ce ih sve poklati jer nece da trosi municiju na njih.Odmah nakon Zulfinog izlaska Gagic Ljubica uzima flasicu sa esencijom i pocinje da je pije, a Simeunovic Velimir je istu flasicu od nje uspeo oteti, a u tom trenutku je usao strazar koji je uzeo flasicu esencije od Velimira te je rekao da su je oni pokusali naterati da se ubije i da je to bio dogovor. Medjutim, istina je da niko od prisutnih nije znao da je Ljubica imala esenciju, jer zene prilikom ulaska u zatvor nisu pregledali.Svedok kaze da je zbog svih dogadjaja u zatvoru doziveo
sok i danas oseca posledice toga, vise puta se nocu budi, cesto je nervozan,a i
danas oseca neki strah kada se seti svih tih desavanja. 14.Potvrda Gagic Petra o izvrsenoj razmeni.
15.Sluzbena zabeleska razgovora sa Gagic Danicom u vezi sa smrcu i sahranom Gagic Ljubice iz Karne u julu mesecu 1992.Svedok kaze da je dan posle njihovog pritvaranja u zatvor dosao Tursunovic Zulfo i psujuci svima srpsku majku pitao je Ljubicu gde su joj sinovi i gde je radio stanica.Ona je odgovorila da ne zna gde su joj sinovi i da ne zna nista o radio stanici.Potom je Zulfo istukao Ljubicu rukama i nogama da bi je u jednom trenutku uhvatio za lice i jako glavom udario o zid i njoj je krenula krv i na usta i na nos.Zulfo je otisao govoreci da ce ih sve pobiti kad se vrati.Posle ovoga je Ljubica popila esenciju i umrla kao sto su naveli ostali svedoci.U daljem tekstu stoji licni opis Gagic Ljubice.
16.Izjava Gagic Cvijetina na okolnosti koje su mu poznate u vezi izvrsenih ratnih zlocina, ubistava, paljenja objekata i pljackanja sela Medje sa svim zaseocima. Ovaj svedok prvenstveno navodi imena svih 17 lica koja su zarobljena u zaseoku Karno prilikom napada Muslimana pod komandom Bektic Nedzada i Meholjic Hakije 15.05.1992.Svedok dalje navodi iste cinjenice kao prethodni svedoci pa nema potrebe da se ponavlja ( odvodjenje u zatvor, samoubistvo Gagic Ljubice..).Cvijetin kaze da su prilikom napada na Medje sa zaseocima Karno, Radacevici,Valtovici i Crni Vrh Muslimani zapalili sve kuce sa pratecim objektima, zapalili su i osnovnu skolu i tom prilikom polupali i crkvena vrata na crkvenom objektu u Medjama, opljackali su i celu imovinu.Dalje se navode imena svih ljudi iz Karna,Radacevica, Valetovica i Crnog Vrha kojima su spaljene kuce.Pored ovoga svedoku je poznato da je Saban iz sela Prohica oterao Gagic Milojka kojeg su navodno ubili na putu u Medjama.Ovo je svedok video svojim ocima i Sabana dobro poznaje.Pored ovoga poznato mu je i da su tih dana ubili Petric Aleksu i zapalili ga u njegovoj kuci, a ove okolnosti su dobro poznate
Peric Milevi.Ona je tom prilikom uspela pobeci preko sume, a govorila je kako su je mucili i da je videla svojim ocima kako su zaklali Peric Aleksu, ali ona ne
poznaje lica koja su to ucinila.Sama je izjavila da su nju zatvorili u svinjac i vukli za kosu.
17.Zapisnik o saslusanju Gagic Danice.Vec je davala izjavu povodom smrti
Gagic Ljubice.Ona u ovoj novoj izjavi kaze da se do pocetka rata u selu zivelo
normalno i sa komsijama Muslimanima nije bilo nikakvih problema.
Medjusobno su se posecivali i pomagali.Kada je rat poceo ovi odnosi su se
poremetili.Danica kaze da su, posto su Muslimani zauzeli selo, kod njih dosle
zene Muslimanke i na njihovu intervenciju i garanciju da se Srbima nista nece
desiti, odvedeni su u muslimansko selo Greben.Dok su boravili u Grebenu
njihovo kretanje je bilo ograniceno, a bili su smesteni u porodicama familije
Zukica, koji su im na neki nacin i pruzili zastitu.Bili su smesteni u kucama
Sabana, Ramiza , Huseina, Alije, Fadila svi sa prezimenom Zukic, kao i kod
Edema, cije prezime svedok ne zna.Svi napred navedeni Muslimani muskarci,
izuzev Edema isli su u akcije napada na srpska sela Brzane i Krnici. Danica zna
ovo zato sto je jednom prilikom Sabanova zena Hajra pokazala Sabanov ves koji je bio krvav i rekla joj je da je to od ranjenika iz akcije u Krnicima.Srpske zene u Grebenu su stitile Muslimanke od mogucih napada muslimanske vojske koja se kretala po selu.Srbi u Grebenu nisu oskudevali u hrani ni vodi kao ni u osnovnim potrebama higijene.Danica potom govori o odvodjenju u zatvor u Srebrenicu kao i ostali svedoci pa nema potrebe da se ponavlja. Ona kaze da je se Ljubica otrovala esencijom posle mucenja od strane Zulfe Tursunovica i Danica navodi da joj je, jos pre nego sto su napustile Greben, Ljubica rekla u poverenju da se nece dati ziva u ruke Muslimanima da je muce i da je spremila esenciju da je popije ako je napadnu.Kada se Ljubica otrovala Muslimani nisu hteli da joj pruze medicinsku pomoc iako su znali sta se desilo.Treci dan je dosao Zulfo Tursunovic i rekao joj je :»Kurvo jedna, znas kako treba da se ponasas u zatvoru « dodavsi « drugi put kad dodjem gadjacu te iz pistolja kroz resetku.» Ljubica je umrla u
Danicinom krilu posle sedam dana na velikim mukama.Danica isto tako kaze da
su muskarce povremeno tukli u sobi i to se i uglavnom desavalo kada je se vojska vracala sa ratista..Vojnike koji su tukli muskarce ona ne poznaje, a medju njima je zapazila da je najekstremniji bio Zulfo Turunovic.Cetvrtog dana nakon dovodjena u zatvor je doveden i neki Milos iz Vrankovine kod Fakovica i on je najvise tucen, a posle dvadesetak dana u zatvor je dovedena i Milena Rankovic iz Bozica.Treci dan po njenom dovodjenju dosao je Nedzad Bektic, malo je ispitivao, a zatim su je odveli u posebnu sobu odakle su je vratili svu pretucenu.Danica kaze da su mogli da cuju njeno kukanje.Milena joj je rekla da je medju muslimanskim vojnicima prepoznala Ahmu iz Lijeska kod Skelana.Od hrane su dobijali samo po parce hleba od crnog ne prosejanog brasna.Desilo se da dva dana nisu dobijali ni hranu ni vodu i ta dva dana su Danici bila najduza u zivotu.Takodje su oskudevali u pijacoj vodi koju nisu dobijali ni po nekoliko dana.Naime, dobijali su na par dana po litar vode za sve u sobi.Jednom prilikom strazar Hasan iz Strubara doneo je litar vode pomesane sa mokracom.Zatvorenici su popili ovu vodu da bi utolili zedj posle cega su imali strahovite stomacne bolove..Nisu imali uslova za higijenu , tako da se poslednjih 20 dana nisu ni umivali.Razmenjeni su 14. avgusta 1992. a na razmenu su doveli jos dva mladica, jedan pod imenom Zlatan iz Mastajinica kod Bukajovica, a drugi iz Bradica kod Fakovica .Na njima su se videli tragovi velikog mucenja jer su im se na glavi telu videle velike modrice i rane.Zlatanov brat je ubijen u Krnicima.
18.Ponovljena sluzbena zabeleska o razgovoru sa Gagic Danicom u vezi sa smrcu i sahranom Gagic Ljubice.
19.Zapisnik o saslusanju svedoka Subotic Vidoja.Svedok kaze da je osmog maja 1992. sa Subotic Mladjenom i Gagic Milojkom posao kod Muslimana u Gruicice da sa njima pregovaraju o tome da ih Muslimani ne napadaju.Poveo ih je Selimovic Abid, ali ostali su se brzo vratili pa je na pregovore svedok otisao sam.U Gruicicima je bilo puno Muslimanskih vojnika koji su galamili i pretili mu. Sa svedokom su razgovarali Dahmo Alic, njegov otac Dula, Hasan Alic i Hasan Vejzovic i oni su trazili od svedoka da preda puskomitraljez i radiostanicu koje on nije imao.Govorili su mu kako su okolne sume pune muslimanskih vojnika sto je svedoka uplasilo i on je otisao kuci.Svedok je nakon par dana otisao kod Edema Alica u Medje i zamolio ga da omoguci da se Srbi iz Karna izvuku i spasu.On je to odbio uz pretnju da ce ga zaklati i naterao ga da ode i proveri da li se u Crnom Vrhu nalazi srpska vojska.Na svom putu za Crni Vrh svedok saznaje za ubijene Krstu Petrovica, Radoja Jevtica, Vojislava Djurica i njegovog sina Novaka. Pri povratku u Medje Edem Alic srece svedoka i govori mu da su «oni u Crnom Vrhu poklani kao jagnjad» i po njegovom ponasanju svedok sumnja da je
i on ucestvovao u klanju. 15. maja 1992 prilikom napada na selo svedok biva
ranjen u obe noge i donji deo stomaka. Pao je, a zatim uspeva da odpuze do
jednog sena gde nalazi snahu Ilinku, a deset metara dalje lezala je mrtva Petrija
Andric pogodjena metkom u potiljak.Ilinka odlazi dalje, a svedok ostaje pored
sena i te noci ga nalaze Muslimani Zukic Husein i njegovi sinovi i odvode ga
svojoj kuci u Greben, a posle dva dana ga odvode na Perucac, a potom u Bajinu
Bastu odakle odlazi u Uzice na lecenje. Prolazeci kroz muslimanska naselja
mestani i vojnici su mu pretili da ce da ga ubiju, ali je Husein sa sinovima uspeo
da ga zastiti. Zukic Husein pricao je svedokovom bratu, Subotic Manojlu, da je na Vidoja pucao neki Smailagic iz Osmaca.Svedoku je u selu zapaljena kuca, a cigla odvucena, zatim susara, ambar, salas, dve stale, svinjac i kokosinjac.Ukradene su mu poljoprivredne masine: kosacica, elektricni mlin za zito, kazan i ostali poljoprivredni alati. Odvedena mu je krava sa dva teleta, a ubijeno je 15 svinja. Pokucanstvo je opljackano i pogorelo.
20.Zabeleska razgovora sa svedokom pod imenom Simeunovic Radojka.Svedok kaze da su na njenu kucu u napadu 15.05.1992. bacene 2 bombe.Medju napadacima je prepoznala sina od Vehabije sa Osmaca i sina od Muje zvanog «Mevkic» koji je nosio carapu na glavi kako ne bi bio otkriven. I ona govori o Andric Petriji i Subotic Vidoju i isto tako govori u odlasku u Greben i slanju Edhema Alica u Karno da pozove Srbe iz Karna u Medje.Takodje kada je kretala svojoj kuci videla je kako pred kucom Gagic Milojka sedi Nedzad Bektic sa oko 50 vojnika.Ona je isto upoznata sa odvodjenjem Subotic Radivoja i Mladjena kao
i Gagic Milojka. 24.05.1992. je ubijen Radivoje Subotic, a tog istog dana
Muslimani su nju i njenog supruga Velimira poterali na streljanje, ustvari poterao ih je Sejdinovic Saban, sin Alme iz Pralica, i tada je u selu videla Gagic Milojka vezanih ruku .Saban ga je sa jos jednim vojnikom vodio u selo Medje.Vodeci ga, Saban je Milojka tukao nogama.Nakon toga Milojko je ubijen.Te noci svedok je bila sa suprugom u selu Medje i tada su joj Muslimani odrali ovce.Za Subotic Radivoja kaze da je nadjen mrtav odvezanih ruku i videla je da je on pogodjen u leve grudi, trbuh i desno rame. 27.05.1992. poceli su Muslimani da pljackaju selo i imovinu. Alic Ahmo joj je iz ambara pokupio zito. Te noci nastaje opsta pljacka sela i Radojka sa Velimirom bezi u Greben. 28.05.1992. dva Muslimana ih opet teraju u Karno. Osman, za kojeg ona misli da se preziva Kusturica, im trazi da predaju oruzje koje vise nisu imali. Sve do 14.07.1992. su boravili u Grebenu kada su poterani u zatvor u Srebrenicu. Nakon dva-tri dana Tursunovic Zulfo dolazi u zatvor, tuce i maltretira i Gagic Ljubicu koja se posle vise maltretiranja otrovala esencijom i bez lekarske pomoci u zatvoru je umrla. (Svedok ovde navodi nesto sto ostali do sada nisu rekli, a to je da je milicioner Nurija doneo 1 litar mleka kako bi dali Ljubici, malo pre nego sto je ona umrla).
21.Zapisnik o saslusanju Simeunovic Velimira. Ovaj svedok kao i ostali svedoci
govori o ubistvima koja su u pocetku pocinjena u selu i odlasku u Greben, a u
Karno su se vracali preko dana da bi namirivali stoku.Jedino je svedok sa svojom suprugom Radojkom nocevao u selu.Svedok kaze da su 15 maja 1992 u jutarnjim satima kod njega dosli njegovi prijatelji Edem Alifendic iz Grebena i njegov brat Sefko.Dok su sedeli i razgovarali iznenada je pocela jaka pucnjava prema svedokovoj kuci.Sefko je odmah izasao da vidi o cemu se radi i vise se nije vracao, a Edem je ostao sa svedokom.Sa Edemom je svedok izasao ispred kuce u jedan zaklon i videli su da su napad izvrsili neki Muslimani iz Osmaca.Prilikom ovog napada je poginula Andric Petrija, a ranjen je Subotic Vidoje.Posle ovog napada svi odlaze u Greben gde su zene bile smestene u razlicite muslimanske kuce, a muskarci u kucu Huseina Zukica i njegovog sina Fadila gde ih pojedinacno ispitivao Nedzad Bektic uglavnom o oruzju i municiji koje su navodno posedovali.Kasnije se ispitivanje nastavljalo u Medjama u kuci Abida Ukica gde ih je pored Bektica ispitivao i Hakija ( Meholjic).Prilikom ispitivanja nisu ih tukli i maltretirali.Hakija je pitao gde su bombe koje je imao Milun iz Brezara.Hakija je i samog svedoka optuzivao da ima municiju pa je Nedzad Bektic sa jos 15-20 vojnika poveo svedoka kuci u Karno da izvrse pretres.Posto je kljuc od kuce ostao kod Velimirove zene otisli su pred Milojkovu kucu gde su vec bili ostali stanovnici Karna. Posto su kod Milojka i Radivoja nasli nesto oruzja, Muslimani su ih vezali i oterali u selo Medje. Svedok nije video Radivojevo ubistvo, ali je na sahrani video da je Rdivoje bio izresetan rafalom. Sa Milojkom svedok ne zna sta se dogodilo, ali je cuo od Danice Gagic da je bio strahovito mucen isecen na komade i sahranjen na groblju.Danici je o tome pricao Ahmo Alic iz Grujacica.Nakon ovoga svedok i njegova supruga ostaju jedini u selu i tih dana su mogli da vide kako Muslimani ulaze u selo, pljackaju napustene kuce i stoku odvode sa sobom.Kada su ovo videli oni beze u Greben kod svog prijatelja Edema Alifendica.Po selu se nisu kretali jer je postojala opasnost da ih neki Musliman ubije iz osvete, tako da su i sami domacini koji su im pruzali utociste bili u opasnosti.Isto su se hranili kao i domacini Muslimani koji ih nisu
maltretirali.U medjuvremenu Subotic Manojlo i njegova zena Milena su uspeli da se izvuku u Bajinu Bastu jer su potkupili neke Muslimane da ih puste.Zatim svi odlaze u Srebrenicu i svedok navodi imena svih koji su bili u grupi.U zatvoru su spavali na podu, a dobili su samo par cebadi. Svedok kaze da je zaboravio da iznese jos sledece pojedinosti: Tokom njegovog boravka u Grebenu, povremeno su nailazile neke Muslimanske patrole iz Leskovika koje je predvodio Osman Kusturica. Osman je svedoka tom prilikom ispitivao i trazio je od njega da mu preda radio stanicu, oruzje i municiju koju je navodno ilegalno posedovao i zakopao, a to im je ispricao Andric Milovan.U vezi toga vodili su svedoka njegovoj kuci u Karno da im pokaze gde je oruzje.Tom prilikom su mu pretili da ce ga ubiti, prinosili su mu noz ocima, usima i nosu govoreci mu da ce mu ih iseci, a Osman ga je i tukao pesnicama po ocima. Prilikom ovih ispitivanja prisusvovao je i Milovan Andric koji je svedoka po njihovom naredjenju tukao drvenim stapom po ledjima i ostalim delovima tela. Svedok je, usled povreda od
ovih batina, lezao pet dana u Edemovoj sobi nepokretan.Od daljeg batinjanja i
povreda zastitio ga je Edem Alifendic i njegovi sinovi. Milovan Andric je pretio
svedokovoj supruzi da ce i nju srediti kao i samog svedoka. Dalje svedok govori o
dogadjajima u zatvoru u Srebrenici i mucenju Ljubice Gagic.On je bio taj koji joj
je oteo flasicu esencije.Svedok kaze da, iako su trazili od strazara da joj obezbede
pomoc, nije joj pruzena lekarska pomoc. Samo joj je strazar Nurija Jusufovic
donosio mleko, ali ona nije mogla da pije. Svedok kaze da su njemu zapaljene
dve kuce, dve stale, cardak i ambar, kao i druge pomocne zgrade. Od stoke mu je
opljackano petoro goveda i tri svinje.Opljackano mu je svo pokucanstvo i
poljoprivredni alati. Prema njegovoj proceni,vrednost opljackane i unistene
imovine mogla bi biti oko 150.000 DM.
22.Sluzbena zabeleska razgovora sa Gagic Cvijetinom na okolnosti smrti i
sahrane Gagic Ljubice iz Karna. Svedok prica o dogadjaju sa Gagic Ljubicom
koji su vec ostali dali u svojim izjavama pa nema potrebe da se ponavlja. Posle
ovoga svedok daje licni opis Gagis Ljubice.
23.Zapisnik o saslusanju svedoka Subotic Mladjena. Svedok kaze da, koliko se on
seca 7. maja 1992. Muslimani su iz zasede napali neka vozila kod Jadra i ubili
neke Srbe iz Brezana i Turije i tom prilikom su ubijeni: Radosav iz Brezana,Mica
Mitrovic, Zoran Vukosavljevic i Simo Tanasijevic. Iz straha da i njihovo selo ne
bude napadnuto, svedokova supruga je zajedno sa Radovanom Andricem, Ginom
i Milunom Gagicem iz bezbednosnih razloga napustila selo, a svedok je ostao
sam u kuci. Dalje kaze da je tih dana cuo za ubistvo Petrovic Krste, Jevtic Radoja,
Djuric Vojislava i njegovog sina Novaka za koje se kasnije pricalo da su ih pobili
Alic Redzep, Alic Sejdin, Alic Mehmed i Alic Bekir. Ovaj svedok navodi iste
dogadjaje kao ostali svedoci, samo sto pominje jos jednu cinjenicu koju ostali
nisu pomenuli, a to je da su pre nego sto su otisli u Greben, Muslimani trazili od
njih da pored oruzja predaju i zito i druge namirnice koje su pokupili Muslimani,
vlasnici kuca u kojima su se Srbi iz Karna smestili u Grebenu. Svedok kaze da
dok je bio u Grebenu, jedan od sinova Asiba Zemirlica mu je rekao da je video
ubijenog Radivoja Subotica na mestu zvanom Breg. Mladjen je trazio da ode da

ga sahrani i to mu je dozvoljeno.Sa njim su posli jos i Alic Nurija, Abid Alic i jos
neki, a pridruzio im se i Simeunovic Velimir.Na telu Radivoja Subotica svedok je
video 5-6 tragova od metaka koji su usli u telo, a kada ga je prevrnuo video je da
mu je leva kljucna kost bila razvaljena, verovatno prilikom izlaska jednog od
metaka.Na saci leve ruke bio je otkinut vrh malog prsta.Svedok dalje kaze da je
zapazio da je glavni organizator za Muslimanske akcije u Medjama i sire na tom
podrucju bio Abid Ukic iz Medja u cijoj kuci su odrzavani svi znacajni sastanci
Muslimana. Svedok je takodje uocio da je njihovim oruzanim snagama
komandovao i predvodio ih Nedzad Bektic i Hakija Meholjic, a kod Huseina
Zukica sa svojom vojskom je dolazio i Zulfo Tursunovic. Svedok dalje govori o
odlasku u Srebrenicki zatvor i kaze da ih je dan po njihovom dovodjenju posetio
Naser Oric sa jos dve devojke i ispitivao ih gde su im deca i slicno, ali ih nije
tukao. Dalje se navodi incident sa Gagic Ljubicom, a posle toga svedok kaze da je
pocetkom avgusta 1992. u njihovu sobu doveden Milos Jevtic iz Vranjkovine.
Njega su svakog dana izvodili na ispitivanja i vracali ga pretucenog sa vidnim
povredama na glavi i telu. Od nekih strazara svedok je cuo da bi oni Jevtica
verovatno ubili, ali su videli da je osunecen pa su odustali od toga. Isto tako,
svedok kaze da je u prvoj polovini avgusta dovedena i Milena Rankovic iz Bozica
i da je bila sva modra oko ociju i po licu, a kosa joj je bila proredjena, verovatno
od cupanja. Nju su svakodnevno izvodili iz sobe, a ona je po povratku u sobu
pricala da su je tukli i maltretirali.Na tri dana pred razmenu dovedeni su i jos dva
mladica iz Bujakovica koji su takodje bili modri od batina, a svakog dana su ih
vodili na saslusanje. Pre dovodjenja oni su bili zatoceni u zgradi SUP-a u kojoj je
bio i muslimanski Stab.Oni nisu pricali kako su se Muslimani ponasali prema
njima prilikom ovih saslusanja, ali su se zalili da su u zgradi SUP-a bili tuceni i
maltretirani. I on, kao i ostali svedoci, govori o losim uslovima u zatvoru, losoj
hrani i uslovima za higijenu –naime, nije im bilo omoguceno da se umivaju ili
kupaju zbog cega su dobili vaske. Kada je selo spaljeno svedoku je zapaljena
kuca, dve stale, susara, svinjac, cardak, supa, garaza i kokosarnik. Od stoke su
odvedene dve krave, dve junice, a ubijena su i dva vepra.Opljackano je celokupno
pokucstvo i poljoprivredne masine.
24.Jos jedna izjava Subotic Mladjena u vezi ubistva Gagic Ljubice. On navodi
sve kao i ostali svedoci, samo malo slikovitije opisuje mucenja. Svedok kaze da je
treci ili cetvrti dan u zatvor dosao Tursunovic Zulfo sa svoja dva sina u pratnji.
Poceo je sve redom ispitivati gde su im sinovi, a zatim je nekoliko puta nogom
udario Velimira Simeunovica te mu rekao da treba lepo da sedne pitajuci ga
koliko ima godina. Ovaj mu je odgovorio 71. Zulfo je rekao da ima 72 godine i da
po sumi tera i starije i mladje od sebe, psujuci im cetnicku majku. Zatim je prisao
Gagic Cvijetinu te i njega udario nogom u predelu njegovih nogu ili stomaka, te
prelazi na Gagic Petra koga je udario dva do tri puta sakom u teme glave, a Petar
ga je molio «nemoj mene brate tuci», a Zulfo mu je rekao da mu on nije brat,
psujuci mu cetnicku majku. Zatim je prisao Andric Milovanu pitajuci ga za
njegovu decu, a Milovan je rekao da je njegova cerka pre nekoliko dana poginula
u Jadru, na sta mu je Zulfo odgovorio «pa zar je i ona cetnike sluzila», ali ga nije
tukao. Zulfo je zatim pitao «ko je Gagic Ljubica» i kada se ona javila pitao je gde
joj je radio stanica. Ljubica mu je rekla da ne zna sta je radio stanica, na sta je

Zulfo prisao Ljubici, uhvatio je za kosu koja je bila gumicom vezana u rep, te joj
vise puta udarao glavom o zid, zbog cega je Ljubica pala na patos.Zulfo je rekao
da ce isto vece doci u ponoc i sve ih poklati. Nakon ovoga Ljubica ispija esenciju.
Drugi dan u zatvor je dosao Tursunovic Zulfo i obratio se Ljubici koja nije znala
za sebe «kucko jedna jesi li ziva?» te ponovo rekao da ce ih sve pobiti . Ljubica je
nakon sedam dana u bolovima umrla bez pomoci doktora, nije joj pruzana
nikakva pomoc, a jedino je svedok zamolio jednog strazara po prezimenu Djozic
da donese litar mleka, sto je on i uradio. Lovocuvar Husein sa Belih Voda je
doneo dva cebeta kako bi umotali i sahranili Ljubicu. Svedok je bio jedan od ljudi
koji su je pokopali. Svedoku se licno Zulfo prilikom boravka u zatvoru obratio sa
pitanjem gde mu je sin. Posto mu je svedok odgovorio da mu se sin nalazi u
Svajcarskoj , Zulfo ga je pitao ko to moze potvrditi, na sta je svedok rekao da to
moze potvrditi Hakija Meholjic, na sta mu je Zulfo rekao da mu jebe mater i
njemu i Hakiji pa je otklopio preklopni kundak od puske koju je nosio u ruci i
istom zamahnuo da svedoka udari, ali to nije ucinio vec se okrenuo i izasao iz
zatvora.Nakon toga je strazar zatvora svedoku rekao da je dobro prosao jer nije
trebao spominjati Meholjica jer Zulfo nije u dobrim odnosima sa njim od napada
na Zalazje. Dok je svedok boravio u zatvoru dovedeni su jos i Milena iz nekog
sela kod Srebrenice, kao i Jevtic Milos iz Vrankovine, a koji je se iz tog sela
odselio pre 30 godina u Beograd. Milos je krenuo iz Beograda da obidje svoje
selo koje nije video dugo vremena, gde su ga pronasli u mestu Poznanovici i tu
zarobili i doveli u zatvor u Srebrenicu. On je bio pretucen jer su se na licu videle
modrice. Nekoliko dana nakon njegovog dolaska, dosao je Tursunovic Zulfo sa
svoja dva pratioca koji su po svedokovom misljenju bili njegovi sinovi i oni su
tukli Milosa udarajuci ga nogama u prsa, psujuci mu cetnicku majku govorili su
mu i zasto je on dolazio uopste iz Beograda, a on im je govorio da mora neko biti
svedok paljenja srpskih sela, a onda im je psovao ustasku majku. Nakon toga su
ga izveli iz zatvora i odveli u Stab i vratili ga nakon izvesnog vremena
pretucenog, a Milos je tada rekao svedoku da su ga «osunetili».Svedok se takodje
seca da je Milena pricala zenama u zatvoru da su sa njom svasta radili, a od svih
tih muka joj je pocela opadati kosa sa glave.Svedok jos kaze da mora napomenuti
da je prilikom boravka u selu Medje saznao, dok je bio u drustvu sa Besimom
Ukicem, od Sabana, zvani «Pamuk» iz Osmaca, da je u mestu Korijen ubijen
Krstajic Novak, rodjen 1976, iz sela Brezani. Njega su ubili Muslimani iz Osmaca
dok je isao putem za Fakovice da donese cigare na Brezane.
25.Izjava Gagic Mileve koja se ne moze procitati jer je kopija jako losa.
26.Izjava Gagic Milije vezana na okolnosti drzanja stanovnika Karna u zatvoru u
Srebrenici i na okolnisti ubistva njegove majke, Gagic Ljubice. Svedok kaze da je
prilikom napada pripadnika jedinica BiH, koje je predvodio Hakija Meholjic, na
selo Karno imovina njegove porodice spaljena, a otac Milojko Gagic ziv
zarobljen i kasnije likvidiran. Svedok kasnije navodi da je iz razgovora sa
prezivelim stanovnicima Karna (koji su vec dali izjavu o ovom dogadjaju) saznao
za njegovog oca i kako ga je Saban vodao kroz selo pre nego sto je bio ubijen,
kao i za njegovu majku Gagic Ljubicu, koja je popila esenciju nakon mucenja od
strane Tursunovic Zulfe.
27.Zapisnik o ekshumaciji tela za koje se pretpostavlja da je Gagic Milojko. Daje

se opis mesta i opis tragova na licu mesta.
28.Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka Gagic Milojka.
29.Uverenje o identifikaciji tela Gagic Milojka.
30.Potvrda o smrti Gagic Milojka.
31.DNA izvestaj.
32.Izvod iz maticne knjige umrlih na ime Gagic Milojka.
33.Zapisnik o identifikaciji posmrtnih ostataka Gagic Ljubice.
34.Zapisnik o idntifikaciji mrtvog tela Gagic Ljubice.
35.DNA izvestaj.
Наша Сребреница